20.01.2012.

i tačka.

Ne trudim se?
Trudila sam se, a ti nisi htio ni malim prstom da mrdneš.


Ne izvinjavam se?
Izvinjavam se, samo kad ja mislim da sam pogriješila.


Ne opraštam?
Opraštala sam dovoljno puta, a ti si činio još i još.


Ne plačem?
Plakala sam dovoljno, dok nisam shvatila da se cijeli život svodi samo u tri riječi:

 

Život ide dalje!

 

10.01.2012.

Dajem riječ da zaboravljam na nas!

Iznenađujuće, sve je na svom mjestu.
Nakon toliko vremena, osjećam spokoj.
Spokoj u glavi, spokoj u duši.


Ne vrijeđa me to što mi najbolji prijatelj ne vjeruje, samo zato što znam da će se ovaj put uvjeriti u suprotno.
Ne mogu reći da mi nisu smetale one njegove riječi „Pa dokle više?“, ali će i on zapamtiti moje „Ovo je kraj.“
Nikad se nisam osjećala sigurnijom nego sad u ono što me čeka.

I lijepo je.
Bez ikakvog razloga udisati vazduh punim plućima.
Lijepo je i ne osjećati nikakvu mržnju u bijes nakon svega što se desilo.
Možda kad se slegnu strasti, nadoći će i onaj bijes prema Njemu, ali o tome ne želim da razmišljam.
Želim da zatvorim to poglavlje, i udarim pečat na njega.

Ne bojim se da je moje raspoloženje i veselje zadnjih dana samo produkt moje mašte, ili potez povučen kao samoodbrana.
Dugo sam čekala na to.
Protraćila cijelu godinu.
Ali nije mi žao.

 

Veselim se svemu sada.


Svakoj novoj odluci.
Svakom novom prijateljstvu.
Kao i onom koje čeka svoje pravo vrijeme.

Veselim se i pažnji koju dobijam poslednjih dana, shvatajući da sam sama doprinijela zašto sam dugo čekala na nju.
Veselim se i onom koji će tek doći, i porušiti sve zidove, što neće biti lako.

Veselim se svemu u čemu dosad nisam nalazila nikakvo zadovoljstvo.

 

Čisti sam primjer da se čuda dešavaju.

 

 

I neću pustiti uzdah kad zamislim te
oprosti vrijeme je došlo da krenem dalje,
da se osjetim ponovo
libeero,

ponovo libero, ponovo libero.

07.01.2012.

Bože, što je volim toliko..

01.01.2012.

Prvi januar.

Treba mi vremena.
Da oprostim i prebolim. Da stanem na noge, dignem se iz pepela.
Da vratim neke svoje stare crte. Oživim samu sebe.
Ali teško je to.
Pogotovo kad se suočavaš sa djelima nekog ko ti je predstavljao sve, i više od toga.
Kada shvatiš tuđe riječi, a ti nisi slušao.
Ustvari, nisi želio da čuješ.

Mislila sam da sam svjesna svega, svega što radi. I bila sam.. donekle.
Ali, vjerovala sam u bolju stranu njega, možda onu koju čak i ne posjeduje.
Na kraju sam dobila samo tužna otkrića, i uvidjela svojim očima koliko me malo cijeni.

Sada znam da je greška.
Greška što sam mu vjerovala, što sam ga čekala.
Što sam radila sve za njega, čak i kad je to najmanje bio zaslužio.

Ali neću žaliti. Znam da sam dala sve od sebe. I znam da nije moja krivica.
I za svim onim što sam izgubila tražeći njega, neću žaliti.
Sve se dešava s razlogom.
I sav ovaj uzaludno potrošeni period je zbog nečega.

Drago mi je što sam ga vidjela s Njom.
Što mi sad ništa ne može zamaskirati oči više.

 

„Možda novi januar donosi spaas.“

31.12.2011.

Sretna nova godina.

U ovim kasnim decembarskim danima razmišljam o protekloj godini i svemu što se desilo. Sve lijepe i ružne trenutke obično sumiramo na kraju, kad je Nova godina na otkucaj od nas. Bilo je i lijepih i ružnih trenutaka, i iako je više bilo ovih drugih, žalim što ispraćam još jednu godinu, jer me to čini godinu starijom. Vrijeme leti neviđeno brzo, toliko, da nisam sposobna da mu pratim ritam, uvijek zaostajem. Kažu da će cijela godina biti onakva kakva ti i počne. Što se mene tiče, ja se slažem s tim. Sam doček mi je bio drugačiji od očekivanog. Počeo je s Njegovim odlaskom, i kroz sav period morala sam se miriti upravo s tim – odlascima meni dragih ljudi. Januar mi nikad nije bio drag. Sve ružno skupi se u tom mjesecu. A volim zimu, snijeg, šteta pa ne mogu tada uživati u tome. Ne radujem se ni ovom januaru, ma šta god mi donio sa sobom. Ne mogu reći da se ne pitam šta će biti sutra. Važna noć, odlučujuća. Trudim se da ne mislim o tome, da vjerujem da će sve biti uredu i onako kako je suđeno, ali teško je. Nisam se nikad mogla pouzdati u svoju sreću, tako da nije ni čudo zašto sam toliko nervozna sada. Strah me je i da ne griješim, da u meni blijedi njegovo postojanje, i da će od svega ostati samo uspomena. Bojim se i da griješim, i da će sutra kad me realnost opet vrati na noge, biti puno gore podnijeti tu večer. Samo molim Boga da ne bude tako, da šta god ispadne budem dovoljno jaka da to prebrodim stojeći, čvrsto na nogama i sa osmijehom na licu i duši. Mjesecima sam se navikavala na to kako da podnosim poraze. Kako da to u što manjoj mjeri utiče na mene. Nisam uspjela. Nije ni da nisam, ali ostala sam onaj emotivac kojeg pogodi svaki put svaka uspomena ako je prošla. S druge strane, našla sam snagu da kažem zbogom, i čvrste razloge zašto to mora ostati tako. Kao što sam već rekla, godina je počela s Njegovim odlaskom, ali nije stala s njim. Moje obećano zauvijek s prijateljicom, u koje sam čvrsto vjerovala otišlo je u nepovrat. Sve one riječi, dotadašnja djela, zasjenila je činjenica da je odustala bez borbe. Ali čudno je vrijeme stvar, i srce što ga nekad posluša. Bilo je i onih ljudi koje nisam mislila da će ova godina odnijeti sa sobom. Za koje sam mislila da će biti tu, uprkos mojim glupostima, jer znaju da mi trebaju. Očigledno sam se prevarila. I svi pokušaji, da se to promijeni nisu uspjeli. Možda jedan i jeste, ali sledeća godina je godina novih početaka,  tako da je možda vrijeme krenuti dalje. Kako definisati taj pojam? I zašto je to tako teško uraditi? Možda osjećaji koče, ali u takvim trenucima uvijek je bolje vladati razumom, jer ako se postavlja pitanje o odlascima, onda to nije to. Ma koliko meni to bilo teško shvatiti, neke stvari i neki ljudi mi nisu suđeni. Ne znam šta je to u meni, ali znam da se nešto mijenja. Nadolazi onaj pozitivan stav, koji proizvodi samo smijeh i lijepe trenutke. Ne bojim se prošlosti, ali ni uroniti u budućnost.

Ovu godinu ću pamtiti i po dobrim stvarima. Koncert Gibonnija, Cetinskog, a naročito Balaševića.
Po očuvanoj ljubavi prema budućem poslu.
Po ljudima koji su još uvijek tu, iako mene nije lako trpiti.
Kao i po Nindži mrazu, koja je ušetala s debelim tragovima.

 

Želje za narednu godinu?

Samo neka bude bolja od stare.

 

23.12.2011.

zauvijek.

Vrednije od ičega!

03.12.2011.

Bože, znaš čemu se molim!

Svakim otkucajem Nova godina je sve bliže.
I svakim otkucajem moj strah od te večeri je sve jači.
Nisam ja inače tolika kukavica, ali ovo se čini kao najveća, ključna prekretnica.
Nešto novo, nakon dugo vremena.

„Godina novaa, svi nešto žele. Ja molim Boga,
da mi tebe, samo za mene čuva!“

Sama pomisao ispuni srce nadom i radošću.
Pitam se koliko bi tek bilo kad bi zaista se ostvarilo.

A sjećam se onih riječi „Biće ti srce ispunjeno.“

Odzvanjanju u ušima i potkrepljuju svaki pozitivan osjećaj.
Odkud sva ta pozitivnost vječnom pesimistu?

Je li i to neki znak?

09.11.2011.

Za sve prošlo i buduće.

Sunce.
Onako blještavo i sjajno stalno me mami sebi.
Privlači svim magnetnim silama.
Iako ne mora.
Ionako bih mu i sam došao.
Mogao bih satima gledati u tom pravcu, čini se da me oči ne bi zabolile.

Ali samo mi se čini, a ne vidim ja to. Još uvijek ne.

Samo slični meni razumiju tu vrstu ljubavi.
To je ona od koje ti srce izgubi dotadašnji ritam i krene sopstvenim, novim.
Ona čudesna koja samo jednim pogledom može da izliječi sve.
I sreću, jer dobija novo ime, dosad nepoznato, ali i dalje postojano.
Sve kuca tu, polako, otkucaj po otkucaj.
A nečujno je, nije li?

Svaki put vodiće u tom pravcu.
Našao sam ga sam.
Ali zašto samo ja čujem taj zvuk, šta se dešava tu?
Nepoznato, nepoznato...

Kao da držim ogledalo ispred sebe, vidim svoj odsjaj u Sunčevim zrakama.
Moje oči, svjetlije nego ikad, cakle se kao da plešu na talasima najljepšim koracima.
Lakše je nego inače.

 

Predstava se završava.
Sunce sada usporeno diše, jedva ga nazirem.
Da li mi se to oblaci inate?
Borim se protiv njih, ali kažu da je njihov red sada.
Uvlače mi se u svaku poru, a ne pitaju.
Iscrpljuju, ali su uporni.

Sada se samo nazire mali trag one prošle ljepote.
Nije da sam puno uticaja imao tu...

Ali i dalje se sjećam.

08.11.2011.

Kad jesen zazimi.

Postojalo je nekad vrijeme kad je hladnokrvnost bila njena jača strana.
Vrijeme kad ju niko nije mogao povrijediti, jer bi Ona otišla prije nego što bi se to desilo.
Činilo se da je to bio njen bolji period, jer ni sa jednim poslije tog ne bi se hvalila kao onda.


Ali sada, par godina kasnije, kažu joj da se promijenila.
Da nije više ona stara.
A očigledno je, da ju takvu i ne žele.
Prokleti smo mi ljudi, gledamo samo ono što nas povrijedi, ali za ostale opcije nismo otvoreni.


Kažem joj ja: „Čudno je to prijateljice, ali mora nas prvo kiša izderati da bi nas sunce pokrilo.“
Ali ne vjeruje ona, ne vjeruje mi nikako.
Kaže, dugo traju ove kiše, ne nazire se kraj oblacima.


Sve se promijenilo.
Ljudi ne vjeruju više u zauvijek.
A ne vjeruje ni Ona.
A Ona je najviše vjerovala.
Najviše davala.
Šta joj se desilo?

 

Eh pitam se sad...

26.10.2011.

"I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će upravo prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš.


I zaplakaćeš istog časa.


I najzad shvatiti kako sam te voleo."